Kako prepoznati senzorne teškoće kod djeteta?

< Senzorna integracija počinje vrlo rano još u majčinom trbuhu i nastavlja se razvijati i nakon poroda. Ona nam omogućuje da pužemo, igramo se i hvatamo predmete. U razdoblju od treće do sedme godine dijete polako postaje senzomotorički zrela osoba. Tih prvih sedam godina nazivamo razdobljem senzomotoričkog razvoja, u kojem postupno socijalni i kognitivni odgovori, kroz igru i zabavu, preuzimaju primat nad pojedinim senzomotoričkim aktivnostima. Kada razmišljamo o osjetilima, često ih zamišljamo kao zasebne kanale informacija, ali u stvarnosti ona rade zajedno kako bi nam pružila pouzdanu sliku svijeta oko nas i naše uloge u njemu.

Vrijeme je da upoznamo veličanstvenih osam osjetila!

Senzorna integracija obuhvaća obradu informacija iz više osjetilnih sustava koji zajedno omogućuju djetetu da razumije i organizira svijet oko sebe. Vestibularni sustav iz unutarnjeg uha detektira pokret i položaj glave te omogućuje ravnotežu, orijentaciju u prostoru i stabilan pogled, a također utječe na razinu budnosti jer lagani pokreti umiruju, dok brži pokreti aktiviraju organizam. Proprioceptivni sustav daje informacije o položaju tijela bez gledanja te je ključan za kontrolu pokreta, snage i držanja, a zajedno s vestibularnim sustavom oblikuje tjelesnu shemu i posturalnu stabilnost. Taktilni sustav obrađuje dodir, pritisak, bol i temperaturu te omogućuje prepoznavanje predmeta, razvoj svijesti o tijelu i zaštitne reakcije na neugodne podražaje. Vizualni sustav omogućuje orijentaciju u prostoru i planiranje pokreta, uključujući fokusiranje, praćenje očima te prepoznavanje oblika, lica i uzoraka. Auditivni sustav omogućuje prepoznavanje, razlikovanje i lokalizaciju zvukova te ima ključnu ulogu u razvoju govora i komunikacije. Olfaktorni sustav (miris) snažno je povezan s emocijama i pamćenjem te pomaže u razlikovanju ugodnih i neugodnih mirisa, dok gustativni sustav (okus) prepoznaje osnovne okuse i teksture hrane te doprinosi prehrambenom ponašanju i senzornoj obradi.

Kako prepoznati teškoće senzorne integracije?

• česte i neobične promjene raspoloženja
• slaba ravnoteža, strah od
• nedostatak osjećaja za opasnost i česta
• neosjetljivost na zvukove
• nedostatak samokontrole i impulzivnost
• kašnjenje ili zaostajanje u razvoju govora i motoričkih
• preniska ili previsoka razina aktivnosti (hiperaktivnost)
• poteškoće u učenju
• prekomjerna ili smanjena osjetljivost na dodir i pokret
• emocionalne i socijalne poteškoće
• povlačenje i isključivanje u socijalnim situacijama

Kada potražiti pomoć?

Ako postoji zabrinutost oko senzorne obrade, preporučuje se obratiti stručnjaku iz područja senzorne integracije. Procjena započinje prikupljanjem anamneze i informacijama o djetetovu svakodnevnom funkcioniranju, često uz upitnike koje ispunjavaju roditelji. Stručnjak zatim provodi kliničku opservaciju djeteta, pri čemu se promatraju držanje, mišićni tonus, pokreti te reakcije na različite senzorne podražaje. Po potrebi se koriste i standardizirani testovi, poput SIPT-a, DeGangi-Berk testa senzorne integracije ili Sensory Profile 2, kako bi se dobila detaljnija slika senzorne obrade. Na temelju dobivenih podataka oblikuje se terapijski pristup koji uključuje pružanje „baš pravog izazova“ kroz igru i aktivnosti, poticanje intrinzične motivacije te razvoj adaptivnih odgovora na zahtjeve okoline. Cilj terapije je održavanje optimalne razine pobuđenosti za učenje, prilagodba okoline radi lakše senzorne obrade te individualno usmjeren, djetetom vođen terapijski proces.>